Kritike

nažna emocija u igri svjetlosti, jarkih boja i živih portretisanih emocija u totemiziranim likovima. U najkraćem to bi bila poetika Milene Ferenčević! Milena se hrabro predaje svojim emocijma! Ona, ne podredujuci se tehnikama koje koristi, svoju emociju izražava u trenutku njene kulminacije ili bolje je reći: robujuci svojim nabujalim emocijama, nalazi najpogodniji nacin (sredstvo – tehniku) da ih materijalizuje! Emocija je po svojoj (i Mileninoj) prirodi spontana, iskrena, nagla, nebrušena – neuhvatljiva; intuitivno vješta transformaciji forme likovnog jezika. Tragajuci za smislom suštine, njena emocija žudi za tragom vječnosti. Milenina poetika je nestalna, igrajuće živa, nekonzistentna. Ona je refleks konvertovan u umjetnost; u potez ruke, dirigovan stanjem duha tog majušnog trenutka koji dijeli jedan tren od drugog. Koncentrisanost emocije kao umjetničkog kontemplativnog izraza je vrhunac kome Milena stremi i u koji ponire u svakom svom dijelu – nezavisno od kompleksnosti tehnika i njenih dometa! Njena umjetnost živi u disperziji svijetlosti u disiciranim detaljima (posebno u likovima) jednog koherentnog svijeta, koji Milena disiciranjem upravo „prilagodava“ novom svijetu – intimno njenom, darujući mu prostor svoje mašte; one iskrene – djevojačke, sačuvane; neokaljane sazrjevanjem čovjeka. Taj djelić njenog karaktera, zapravo je partikularan u onoj mjeri u kome to Milena = umjetnik želi. On je zapravo njen katalizator – i to samo onda kada mu to Milena = emocije dozvole. U naizgled lavirintu pregnantne umjetnosti Milene Ferencevic eklatantno se učitava jedan mali inventivni segment njenog likovnog izraza. Milena „spajajući“ (naročito) sliku i objekat uz obavezan prostor namjerno „neuramljen“ konvencionalnom geometrijskom formama zapravo ostavlja prostor ambijentu kome svoje djelo poklanja ili pozajmljuje da ga „uobliči“ – dajući mu tako „konačnu“ formu. Prva ideja je zapravo najoriginalnija i najiskrenija. Svaka promjena je novo stanje duha – nova ideja. Objekti plivaju disperzijom jarkih vatrenih boja, svijetla... Uvjek novi u novom ambijentu i kraj novog lika – čiji izbor je uvjek nova mogucnost za goruće ideje u novom konceptualnom smislu! Milena je umjetnik urbane profilacije. “Neopterećena“ njegovim metaforama, ona se fokusira na „fenomen“ čovjeka! Ljudi - žene su njena umjetnička preokupacija, kao primarni izvor emocija, kao fundament na kome gradi svoju filosofiju. Dakle, njene: slike čine izbrušeni likovi, ljudi u svojoj prirodi; u svom ambijentu sazdanom od iskonske anbivalentne čovjekove svjesti – u njegovoj habitualnoj patetičnoj okoštalosti i „oni drugi“ ljudi koji svojim pokretima simbolično predstavljaju totemiziranu ljubav, strast... Milena svojim djelima pokušava da pokida lance čovječije indolencije apatije – odsustva emocija! Uspostavljajući veze između ljudi ona razvezuje Gordijev čvor iskidanog urbanog = savremenog svijeta! Njena ženska crta nevidljiva je onoliko koliko je „uobičajno“ za ženu likovnog umjetnika. Njen potez je suviše ličan, da bi se uprostio u toj podjeli! Milenina slika kadkad izroni iz sfere stilizovane polusintetizovane erotike, podređene energiji zarobljenog pokreta zatalasanog u žaru kontakata kompatibilnih emocija ciju igru kao da „naknadno“ prekida bar po jedan „skrajnuti“ detalj čija dominantnost snagom boje ruši „zamišljeni koncept“ – kompoziciju slike.
Milena Ferenčević je zreo topos likovne scene i hrabar umjetnik već izbrušenog stila i poetike.